Za dan, dva, a možda i danas, u zavisnosti od dana kada se čita ovaj post u Jajcu će se održati još jedno zasedanje AVNOJ-a.

Pre nego nastavim da pišem, prvo bi želeo da prenesem sledeću vest, kako ne bi bilo zbunjenih:

Nevladina organizacija “Generalni konzulat SFRJ”, sa sjedištem u Tivtu, organizirat će u Jajcu 29. studenoga skup, pod nazivom “Zasjedanje AVNOJ-a”, u znak sjećanja na događaj iz 1943.

D                        C
Danas je Dan Republike i stari je popio malo,
   Hm                       G              Em
na televiziji Lepa Brena, i stari se sjeca ratnih vremena,
      D                          C
da bi danas bilo bolje, oni su poturali svoja pleca,
Hm                         G      Em
gazili hladne rijeke, jeli koru s drveca.

D                              C
Zao mu je sto neki misle da je zivot negdje drugdje,
Hm                 G     Em
i ne sanja se vise stari san,
Em              A
cekaju pasos da odu van.

         D           A    G
Danas je dan - Dan Republike,
         D           A    G
danas je dan - Dan Republike,
         D           A    G
danas je dan - Dan Republike,
  Em                        A
i stara kaze: "Dragane cuti, skrati jezik mogu te cuti!"

Danas je Dan Republike i stari se sjeca ratnih dana,
zao mu je sto se ni klinci vise ne igraju partizana,
danas svatko zna da je glava samo jedna,
danas svatko zna pred kim pasti na koljena.

Danas je Dan Republike, stari kaze: "Otvorite prozore!",
pijan je i cini mu se da logorske vatre u daljini gore,
logorske vatre u daljini gore.

Danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
danas je dan - Dan Republike,
i stara kaze "Je s' l' normalan Dragane, zatvaraj prozore ne radi grijanje?!" 

Sarajevo: Električni tramvaj udario u tramvaj sa konjskom zapregom

KJKP Gradski saobraćaj d.o.o. Sarajevo ove godine obilježava 122 godine postojanja i rada preduzeća. U okviru aktivnosti obilježavanja dana preduzeća i ove godine bila je predviđena tradicionalna vožnja tramvajem sa konjskom vučom koja je trebala biti upriličena danas sa polaskom u 11.00 sati sa tramvajske stanice Skenderija.

U koloni vozila je trebao biti električni tramvaj iz 1895. godine, tramvaj "Vašingtonac", tramvaji tipa SATRA 2 i 3 (vozila domaće proizvodnje) proizvedena u ovoj godini, te novonabavljeni autobusi.

Kako je saopćeno iz Službe za odnose sa javnošću GRAS-a, bilo je zamišljeno da ova manifestacija bude spoj daleke prošlosti i budućnosti voznog parka GRAS-a, te da tramvaj sa konjskom vučom kao prvobitno vozilo gradskog prijevoza u Sarajevu obiđe krug do Higijenskog zavoda i tako se predstavi građanima, ali i kao svojevrsna turistička atrakcija. Posebno značajno za uposlenike GRAS-a je bilo što se ova vožnja datumom poklopila sa Danom državnosti.

Međutim, došlo je do nesretnog slučaja tako što je električni tramvaj iz 1895. godine prilikom postavljanja u kolonu vozila udario u tramvaj sa konjskom zapregom, te u vozila saobraćajne bezbjednosti GRAS-a i policije.

Nažalost, ovom prilikom, povrijeđen je i snimatelj BHT1 Mirsad Ridvan Varaki, koji je odmah upućen na ljekarske pretrage u Klinički centar bolnice Koševo, te na kućno liječenje.

Nije bilo drugih povrijeđenih, a na vozilima koja su učestvovala u ovoj nezgodi pričinjena je materijalna šteta.

Što se tiče cijelog slučaja biće izvršena analiza kojom će se pokazati uzrok ovog događaja o čemu će javnost biti informirana, navode iz GRAS-a.

Nakon izvršenog policijskog uviđaja vozila koja su učestvovala u nezgodi povučena su u depo vozila GRAS-a, a manifestacija je okončana promocijom novonabavljenih vozila.

Odakle da počnem? Kao što znaju oni koji su čitali moj prošli post, bio sam u Sarajevu nekoliko dana. Poslednjih pet godina ovo mi je bila prva pauza da nisam išao tamo pune dve godine. Kad sam stigao došlo mi je da onako, bezveze, prošetam malo džadama grada, jer me lepe uspomene vežu, a nekako sam oduvek voleo grad. Čak sam bio u fazonu, pre nekoliko godina, da odselim tamo, nađem posao i postanem i sam Sarajlija.

Reći će mnogi da sam dosadio sam pričama o Bosni, Sarajevu...ali volim tu zemlju, kako god je neki gledali. Zato, ko ima strpljenja neka se pripremi na jedan duži post koji ću da nastavim sa jednom vešću iz banjalučkih Nezavisnih novina. Vest je jučerašnja:

Jubilej obilježen partizanskim pjesmama

D. Muminović 17.11.2007 20:28

SARAJEVO - Vožnjom svečanim vozom od Šamca do Sarajeva obilježeno je juče 60 godina izgradnje omladinske pruge Šamac - Sarajevo.

Glavna ceremonija održana je na željezničkoj stanici u Sarajevu, na kojoj je jučer popodne dočekan svečani voz. Obilježavanju ovog jubileja prisustvovali su mnogi građani, učesnici u izgradnji pruge, predstavnici željeznica i političari predvođeni predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.

Željeznička pruga ukupne dužine 240 kilometara izgrađena je od aprila do sredine oktobra 1947. godine. Izgradnja, u okviru koje je postavljeno ukupno 320 kilometara kolosijeka, prokopano tunela u dužini od 2,2 kilometra, te izgrađeno 17 mostova, i danas se vodi kao svjetski rekord u građenju.

Najveći dio tereta izgradnje ove pruge na svojim plećima iznijelo je više od 211.000 omladinaca iz bivše Jugoslavije i gotovo 6.000 omladinaca iz cijelog svijeta. Tokom izgradnje poginula je omladinka Jelena, po kojoj je željeznička stanica u Nemiloj kod Zenice kasnije dobila ime.

"To su bila vremena. Radilo se samo za krišku hljeba i čašu vode. Ujutru kreneš i cijeli dan u one tačke tovariš zemlju i istresaš na nasip. Ponesem zastavu i počnem pjesmu i krenemo u rad", kazala je jučer Zilha Hasanbegović, udarnica, koja je u vrijeme izgradnje pruge imala 17 godina.

Ona smatra da današnja omladina nije loša, ali je nema ko organizovati.

"Mi nismo išli po kafićima. A drugačije je i vrijeme bilo. Nisu se ljudi izdvajali po nacijama i vjeri ", rekla je Zilha, jedna od 40.000 omladinki koje su učestvovale u izgradnji pruge.

Na peronu željezničke stanice u Sarajevu, na kojem su jučer odjekivale partizanske pjesme, mnogi udarnici su svojim unucima pričali o događajima sa gradnje. Brojni nisu mogli savladati emocije, a prilikom zaustavljanja svečanog voza u Zenici, većina putnika je plakala sjećajući se starih vremena.

"Prije smo uz pjesmu bili spremni mjesecima na teški rad da izgradimo prugu, a danas ni kućni savjet ne može da organizuje djecu da snijeg ispred haustora počiste", rekao je Fadil, jedan od udarnika koji je svečani voz u Sarajevu jučer dočekao sa svojim unukom.

Na peronu u Sarajevu bilo je i udarnika sa slikama Josipa Broza Tita, a predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića oslovljavali su sa "druže Željko".

Komšić je izgradnju pruge Šamac - Sarajevo ocijenio "veličanstvenim djelom od povijesnog značaja za Bosnu i Hercegovinu".

"Svi su tada shvatili težinu situacije u kojoj se nalazila zemlja. Znali su da se samo radom iz zaostalosti može izaći na put razvoja", rekao je Željko Komšić.

Apelovao je na sve u BiH da se okrenu budućnosti, koristeći iskustva generacije koja je izgradila prugu Šamac - Sarajevo.

Pre dve godine, boravio sam u Sarajevu skoro mesec dana. Istraživao sam kako funkcioniše, živi grad 10 godina posle Dejtona. Istraživao sam i lokalne kafane, čevabžinice, ašdžinice...a istražio sam kako izgleda voziti se BiH prugama. Nakon boravka u Sarajevu odlučio sam da odem u Banja Luku na koji dan, pre povratka u Beograd. Moj radoznali duh me uputio na železničku stanicu. Do Doboja je kompozicija voza bila federacijska. Dakle, kondukteri, lokomotiva, pa čak i struja kojom se voz napajao. U Doboju je bila stanka oko sat vremena, jer je kontrolu nad vozom preuzela Železnica Srpske.

Iz takve perspektive vest o obeležavanju 60 godina pruge Šamac- Sarajevo mi izgleda još nadrealnije. Mislim da je Sarajevo jedini grad koji obeležava slične poduhvate, jer ih se većina srami. Ko je sagradio Novi Beograd nego isti ti udarnici? Niko im nikada neće reći – hvala.

Sarajlije su jedini koji redovno daju osmrtnice Titu, koji prosto nagrnu na njego spomenik koji još uvek stoji ispred nekadašnje kasarne Maršal Tito, a čiji jedan deo danas zauzima EUFOR. Simbolično, zar ne?

Nostalgičarsko Sarajevo ipak nije svakodnevna pojava. Ono živi u nekoj zavetrini, iza monstruozne politike koju vode tamošnji političari.

Mnogi me pitaju, odnosno parafraziraju pesmu Dine Merlina – Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo? E, kad sam već upotrebio ijekavicu, onda ću to da činim do kraja ovog posta. Dakle, od sad’ pa na dalje i ubuduće...

Uvijek im odgovorim da Sarajevo jest’ gdje je nekad bilo, samo pitanje je – Dal’ je Sarajevo kakvo je nekad bilo? Odgovor je negativan, ali to isto može da se kaže i za Beograd, Novi Sad...Ipak, imam teoriju i zaista verujem u nju da je duh grada neuništiv. O duhu Sarajeva, odnosno o duhovima govori i film “Duhovi Sarajeva” koji, na žalost, nisam imao prilike da sačekam. Evo i kratkog sinopsisa sa njihovog sajta http://www.duhovisarajeva.co.ba:

Pik i Tref kojeg sanjaju da obnove žičaru na Bistriku koja je u ratu srušena i kao da će obnavljanjem žičare oživjeti i svoje djetinjstvo i mnoga druga djetinjstva. Žičaru čuva Admiral a u njoj svoju vječnu igru igraju Duhovi Sarajeva.

U živote Pika i Trefa ulazi Anđeo u ženskom obliku, to je studentica iz Splita Olja. Ali da Anđeli imaju i skrivene namjere vidjećemo to kroz sudbinu Pika i Trefa.

Film o ljubavi, prijateljstvu, o lijepom Sarajevu... film koji nam je nedostajao...

Prije nego nastavim i prije nego odete na sajt, pogodite ko glumi Anđela iz Splita:)))

Duhovi moga Sarajeva su Nadrealisti, Z. Pušenje, ali o njima be vrijedi pisati, jer se njihova sudbina ne razlikuje od sudbine mnogih Sarajlija, a i svih nas. Slično je i sa Željom, a evo nekako njegovu tužnu sudbinu dijeli i Ivica Osim koji je nedavno doživio moždani udar i koji je u poprilično lošem stanju. Sjećam se Željine utakmice na Grbavici sa Videotonom i polufinala Kupa UEFA. Osim je na nedavnoj utakmici reprezentacije Japana napustio klupu i otšao u svlačionicu, jer nije mogao da gleda tekmu. A kad su ga pitali zašto je to uradio rekao je sledeće:

- Ne želim da umrem na klupi i u Japanu. Ako ću već da umrem oću da umrem u svom Sarajevu.

Ukoliko se uskoro ne oporavi, bojim se da je i to vrijeme došlo. Još jedan duh grada se vraća.

Htio sam ovdje da ubacim i ćevape, koji su kod Želje i dalje najbolji na svijetu, htio sam da opišem i grad, koji i dalje nosi dubole ožiljke četverogodišnje agonije, ali to prepuštam fotografijama.

Ipak, prije nego i to probam da postavim, moram da opišem jedan događaj koji opet govori da duh grada i dalje živi. Iako nikad nisam nešto slušao niti voleo Tošeta Makedonca, cijenim njegovu dobrodušnost. Nakon koncerta u Skenderiji, sav novac je dao za renoviranje sarajevskog Doma mladih, mjesta koje su proslavili Indexi, Pušenje...a koje je za vrijeme rata bilo gotovo razrušeno. Nakon smrti, Sarajlije su se okupile ispred Doma i organizovali sakupljanje peticije sa željom da se Dom nazove Tošetovim imenom. Bojim se da će i ta inicijativa, iako potpisana sa nekoliko desetina hiljada ljudi, propasti zbog posranih političkih igara i interesa.

Kad sam stigao, bilo je hladno. Slijedeći dan sačekalo me sunce koje me grlilo, smješkalo se i pozivalo me u svaki ćošak grada. Slijedeći dan bio je potpuno suprotan – kišurina, potop, a uveče i snijeg.

Ujutru ga je već bilo pola metra. Dok sam ulazio u autobus i napuštao grad, a bilo je 6 sati izjutra, osvrtao sam se oko sebe i provirivao kroz prozor jer mi se učinilo da mi duhovi mašu, onako pravo tužni što sam kratko bio, sa pitanjem na ustima – kada ću ponovo doći. A možda sam to samo bio ja u odrazu stakla?

Definitivno ne znam kako da postavim fotke kako treba. Kreten.

zivot tece dalje:)

najbolji cefapcici na svetu se nalaze unutra:)

Miljacka i dalje protice, dakle Sarajevo se nije maklo

U ovom slatkom stvorenju zivi mali sarajevski duh sa kefirom na usnama:)

Zabijelela bijela staza, a duhovi svjetluckaju

Brojni segmenti srpske ekonomije pratili su krah socijalističkog sistema. Maksimalno iskorištavana za vreme crnih devedesetih potpuni krah doživela je početkom ovog milenijuma kada je Srbija krenula u proces tranzicije. Pojedine kompanije su ipak preživele, međutim bolje bi bilo da nisu. Srpske železnice su jedna od njih.  Za vreme Miloševića svoju infrastrukturu su zvale Brze pruge Srbije (BPS), a taj naziv je toliko često bio korišten da je ušlo u uvo svakom stanovniku. Problem je međutim što nije ušao i u drugi čulni organ – oči. BPS su predstavljale zapravo i odnos Miloševićeve vlasti prema stanovnicima Srbije. Ponašali su se prema nama kao prema slepcima, ali mi smo im dali to pravo.

Godinama se u samu železnicu nije ulagao ni dinar, a kakvo je stanje bilo znaju svi oni koji su jednom seli u voz, npr. iz Beograda za Niš, ili obrnuto. Kašnjenje je znalo da traje duže od samog puta. Slično je bilo i sa drugim gradovima. Putnici su na stanicama čekali voz koji treba da krene za Novi Sad, a ovaj još nije ni krenuo za Beograd.

Ipak, to su neka prošla vremena. Danas se čekaju samo vozovi za koje se pouzdano zna da će se pojaviti na stanici, makar i sa 24 h kašnjenja, što se dešava onima sa balkanske rute (Istanbul-Sofija- Niš- Beograd).

Razlozi kašnjenju su brojni, ali najveći je prosečna brzina kretanja našim brzim prugama. Srpski vozovi jezde srpskim šinama u proseku sa punih 45km/h.

Za usporedbu, onima koji ne obraćaju pažnju na brzinu vožnje, maksimalna dozvoljena brzina u naseljenim sredinama iznosi 40 km/h. Ko ima iskustva u vožnji zna da se tom brzinom vozi samo u kolonama.

Ukoliko ni to dovoljno ne objašnjava problematiku predstavimo to ovako:

Krajem 19. veka, voz je iz Beograda do Niša stizao za 5 sati i 45 minuta, prosečnom brzinom od 45,5 km/h. Danas se ista relacija pređe za 6 sati, uz brzinu od 44,7 km/h. Možda je razlog bio i “Orient Express” kako se zvao voz sa kraja 19. veka, a možda je Srbija upravo toliko i nazadovala proteklih dvadesetak godina.

Ajde da ne generalizujemo, nije baš sve tako crno. Postoje mesta gde voz ide brzinom i do 100 km/h, mada su takve deonice retkost i uglavnom se nalaze u vojvođanskoj ravnici. Teško je doći do ozbiljnog odgovora ne neozbiljno pitanje koje bi moglo da glasi: Da li se po Vojvodini brže vozi zbog nezanimljivih predela, odnosno nepregledne ravnice, polja kukuruza, suncokreta, pšenice...Da se u Železnici, a samim tim i u državnom vrhu ne boje samoubistava prilikom spore vožnje? Potvrđeno je da je ravnica jedan od razloga velikom broju samoubica u Vojvodini.

Sa druge strane, u tom istom državnom vrhu ističu da pruge nisu u tako lošem stanju, baš kao ni Železnice Srbije, jer već godinama nije bilo štrajkova. Opet neozbiljno pitanje: Da li broj neodržanih štrajkova može da bude ekvivalent kvalitetu?

Kada je o kvalitetu reč, Srbija može da se ponosi prirodom, za koje današnji poslovni čovek nema mnogo vremena. Novi milenijum, nova poslovna pravila i surovi kapitalizam ne dozvoljavaju modernom srpskom čoveku da uživa u blagodetima koje nam je Bog dao. Ali, zašto brinuti? Železnica Srbije je preuzela brigu o tome i za male pare možemo da se vozimo po južnoj Srbiji, razgledajući lepote – šume, reke, rečice krećući se brzinom od 10 km/h. Za verovati je da su u Železnicama Srbije dobro prostudirali ljudsko oko, isto ono sa početka priče. Kretanjem od 10 km/h moguće je uživati u pogledu, pa čak i trčati sa jedne strane vagona na drugu kako se ne bi nešto propustilo.

Ovu idiličnu priču pokvarili su rukovodeći ljudi iz Železnice koji kažu da nisu prirodne lepote razlog sporosti vožnje već sigurnost putnika. Tu su ipak priznali da je stanje katastrofalno, ali da nisu oni krivi što je njima pripao taj sektor. Jasno je da je teško ispravljati tuđe greške, ali baš ovih dana je završena raspodela javnih preduzeća. Zanimljivo je da je za direktora Železnica opet postavljen Milanko Šarančić, čovek koji je tu funkciju obavljao i u prošlom periodu i koji se sumnjiči za razne malverzacije. Treba biti zadovoljan takvim razvojem situacije, jer je novi-stari direktor garancija da će vožnja srpskim prugama i dalje predstavljati pravo zadovoljstvo gde vreme, a i vozovi gotovo da stoje.

Preminuo pilot iz Hirošime

1. novembar 2007. | 20:06 | Izvor: Beta

Kolumbus -- Preminuo Pol Tibets, pilot i komandant aviona B-29 iz kojeg je 1945. godine bačena atomska bomba na Hirošimu.

Tibets (92) je preminuo u svom domu u Kolambusu, gradu u američkoj državi Ohajo, rekao je njegov portparol Džeri Njuhaus i dodao da je pilot već dva meseca bio u postelji, pošto mu je zdravlje bilo loše.

Američki pilot je pre smrti zatražio da bude sahranjen bez ceremonija i da njegov grob ostane neobeležen, u strahu da to ne postane mesto okupljanja protivnika atomske bombe.

Tibets je 6. avgusta 1945. godine rano ujutro, s članovima posade, iz aviona B-29, nazvanog "Enola Gej" po njegovoj majci, bacio atomsku bombu na Hirošimu. Bomba nazvana "Mali dečko" bila je teška pet tona.

U eksploziji atomske bombe na Hirošimu poginulo je između 70.000 i 100.000 ljudi.

To je bilo prvi put da je kao oružje upotrebljena atomska bomba.

Dakle, 62 godine posle najvećeg zločina nad čovečanstvom oko 100.000 ljudi dočekaće čoveka koji je pokrenuo ručicu i ispustio bombu. Često sam kao klinac, a i posle zamišljao scenu iz aviona, pa sam jedno vreme čak bio siguran da je pilot zajedno sa avionom stradao u tome, jer ni on nije mogao da izbegle udar.

Kada sam shvatio da se to nije desilo, pokušavao sam da se ubacim u glavu čoveka koji je indirektni krivac za smrt toliko ljudi. Nisam mogao i verujem da nikada ne bi mogao da nosim tako teško breme. Kako je on uspeo to da učini pune 62 godine, ne znam. Šta je dobio od američke vlade takođe ne znam, ali znam da to nikada i nizašta ne bi učinio.